Jedva bi se i jedan grad u Europi po tradiciji kva­li­tetne socijalne stanogradnje mogao usporediti s Bečom. U svega petnaestak godina – od kraja Prvog svjetskog rata do građanskog rata u veljači 1934. godine – bečka je socijaldemokracija izgradila nevje­ro­jatan stambeni fond s infrastrukturom koja je trebala poslužiti cjelovitom projektu ostvarenja nove kvalitete života prije svega pripadnika radničke kla­se. Postojalo je čvrsto uvjerenje da se arhitek­tu­rom može promijeniti svijet, kao što je to izraženo u Corbusierovoj paroli: “Arhitektura ili revolucija”. Program socijalne stanogradnje bečka je građanska uprava nastavila nakon Drugog svjetskog rata, no sa znatno manjim programskim i graditeljskim zama­hom no u herojsko doba “crvenog Beča”.